SREBRENI LJILJAN

SREBRENI LJILJAN

O Ti, Koji Se kunes vremenom, ucini da vrijeme ne bude lijek zaboravu...

21.04.2011.

Sjećanja u pogledu

Nije lahko opisati osjećaje svoje. Ni sam ne znam šta osjećam u trenucima kada gledam video na kojem moj babo i amidža nose svoga brata na nosilima, nose i njega i sebe pred cijev mitraljeza. Ruke svoje žici četnikoj pružaju, poglede svoje zemlji obaraju, dove svoje Bogu predaju. Tijela svoja zemlji srebreničkoj ostavljavaju. Vidio ih nisam od svoje šeste godine, a sad ih vidim nerijetko poželim. Drago mi je što ih vidim kako ih u smrt tjeraju, bizarno žvuči, ali vidim ih. To je jedino što od njih imam. U meni gnjev, tuga jad i gorčina gorča od osjećaja straha za vlastiti život. Moj je život vječita borba među sjećanjima i pogledima. Sjećanja često pogledi postaju, a pogledi u mašti završavaju, u mašti u kojoj bolji svijet krojim, bolji i od onoga koji je s njima bio. Tek tad rezlike nema niučemu. Ona sjećanja i ovi pogledi postaju isto, zbunjen ali sretan prepuštam se vremenu da teče i da teče da nikad, baš nikada ne stane. Neka ide vrijeme u kojem sam, da li je to pogled ili sjećanje bitno i više nije. Neka, stani! Oni su tu. Eno ih, pakuju se, krenuli su da hljeba donesu u moja usta ptičija. Da, vidim ih, smiju se. Dogovaraju se gdje će sutra vikend provesti. Stanite, mali sam ali i ja bih s vama da poigramo lopte sa starim drugovima. Neka, ne staji vrijeme. Idi, ali se ne osvrći, ne gledaj nikuda samo u njih, babu, amidžu i dedu i dajdžu mi daj. Daj mi moju krv upijenu u bosanskim brdima, ne nikni cijeće nad gobovima, oni još tu legli nisu. Evo nas lopte igramo na terenu iznad sela šumom ograđenim, sve imamo, dobre stative smo napravili. Evo potpisujemo se na njima. Evo ovdje babo Rifet, tu amidža Hajrudin, ipod amidža Hazim, još sutra da mi dajdže dođu, hoću i ja neka i mog imena pored vašeg, neka ga u ovim miholjevkim šumama i brdima gdje ste svoju mladost proveli, neka nas tamo, tu smo svi zajedno...


Noviji postovi | Stariji postovi