SREBRENI LJILJAN

SREBRENI LJILJAN

O Ti, Koji Se kunes vremenom, ucini da vrijeme ne bude lijek zaboravu...

02.12.2010.

beskrajna ljubav

Vrijeme. Jedno. Dva vremena nemaju. Boriš se, čitav život, samo ti i vrijeme, ako ga pobjedis, rahaluk te čeka, ako izgubiš propadaš uponore iz kojih te niko ne može izvući sem Božija milost.
jetim sam od svoje šeste godine. prošao sito i rašeto. moglo bi se reći uspio, zavrsio fakultet, radim, doduše nemam stalni poso, ali radim, ne sjedim i ne čekam maminu peziju. oženjen sam, i konačno preda mnom je najteži ispit i nejteža uloga koju ne smijem da glumim. za nekoliko dana ako Bog da potajem otac, babo.  Tatom, ćaletom starim neću da me zove. dobijam i pišem vlastiti scenario za ulogu koju ne smijem da glumim,  moram da živim s njom, da budem babo. puna usta riječi "babo". u glavi mi jendo pitanje, kako?

 kako biti otac djetetu? kako kad babu nisam imo? kako znati odgovoriti zahtjevima svoga djeteta, kada se već brinem, kad, za koga i kako će se udati? a još se ni rodila nije? kako nositi toliku brigu? hoću li moći strpiti se na njen plač kad me probudi u pola noći, i to ne samo jednom već nekoliko puta? hoću li zanti pelene joj mjenjati, noktiće odrezati, strpati je i lijepo je obući, kikice svezati? kako Bože moj kad ne znam!? pomalo se bojim života, a najviše žalim za onim što će nekad za dvadesetak godina od mene otići? Sigurno, ona prava iskonska očinska ljubav je u meni, osjecam je, pomješana sa brigom i nadom, srećom i ponosom na svoju malu kčerkicu koja još ni na svijet nije došla, a u meni i kraj mene već živi. od kako je rasla ona, od makovog zrna pa do nekoliko kilograma, sto puta više i brže rasla je moja ljubav prema njoj, ona ljubav koju Bog usadi u čovjeku i kojom više voli to malo sjeme gorušice neko sebe čitavog.  ta ljubav i ti leptirići ponosni u stomaku daju mi nadu da ustrajem, da trpim sve njeno i plač, i nestašluke i prvu jedinicu u školi i prvu modricu ili oglebotinu da ljubim. mogao bih sve te nabrojane situacije sa osmjehom na licu da propratim ali jednu još uvijek ne mogu. ne mogu se nasmijati kad mi bude aBd rekla "Babo ja hoću da se udam!?" tad briga veća od ljubavi i milion malih pitanja i ljubomore očinske! ne dam nikom ono što je moje od mene stvoreno.  kako da je dam, a morat ću. hoce li je voljeti taj neki hairlija? hoće li je paziti? a ne daj Bože nešto nažao joj učiniti! za te trenutke se već sad pripremam, trebam je fino odgojiti, da bude čedna pametna i sigurna u sebe, da joj pokažem sta je dobro a šta nevalja svojim primjerom i primjerom njene mame koja veću brigu nosi sigurno nego ja, i ne mogu da zamislim kako joj je, nosi i veću brigu i veću ljubav.


Noviji postovi | Stariji postovi